Povijest sindikata

 

Godina 1990. bila je prijelomna za uspostavu demokracije u zemljama socijalizma. U to vrijeme Savez sindikata Jugoslavije prestao je postojati, a republički sindikati bili su u “zrakopraznom” prostoru i neaktivni. Sindikati u to vrijeme nisu ni imali funkciju pravih sindikata, već su služili isključivo potrebama vlasti.

Budno prateći zbivanja željezničari su kao i uvijek među prvima osjetili potrebu da i sami dadu svoj doprinos u stvaranju novog doba. Nagomilani problemi u željezničkom sektoru za koje tadašnja Uprava HŽ – a nije imala razumijevanja ni volje za rješavanjem, doveli su do prvog štrajka, a zatim do osnivanja strukovnih sindikata. U jednom trenutku na HŽ-u je bilo dvadeset i četiri sindikata. Svaka struka imala je svoj samostalni sindikat. Takva podijeljenost otežavala je rješavanje problema i zaštitu prava i interesa radnika.

Samostalni sindikat prometnika vlakova Hrvatske pokrenuo je inicijativu za ujedinjavanjem sindikata. Iako je inicijativu podržalo i na Sabor došlo više sindikata, na osnivačkom Saboru koji je održan 22. rujna 1992. godine u Hrvatskom lječnikom domu u Zagrebu, udružili su se Samostalni sindikat prometnika vlakova Hrvatske, Samostalni sindikat transportno komercijalnih radnika HŽ i Samostalni sindikat telegrafista i teleprinterista Hrvatske u jedinstven sindikat pod nazivom SAMOSTALNI SINDIKAT PROMETNO – TRANSPORTNIH RADNIKA HRVATSKE (SSPRH). Nakon Sabora u SSPRH pristupaju i Samostalni sindikat vlakovođa i vlakopratnog osoblja Hrvatske, a kasnije i Samostalni sindikat hrvatskih željeznica, Samostalni sindikat manevarskog osoblja Hrvatske i Samostalni sindikat administrativno tehničkog osoblja HŽ – a.

Sve veći broj novih članova iz svih struktura zaposlenih ukazao je na činjenicu da je naziv SSPRH neodgovarajući i da ga treba prilagoditi strukturi članstva. Tako je 15. prosinca. 1995. godine održan Izvanredni Sabor gdje je sindikat dobio današnje ime SINDIKAT ŽELJEZNIČARA HRVATSKE.

Uslijed nerješavanja ključnih problema za koje ni Uprava HŽ – a niti Vlada RH nisu imale razumijevanja i volje za rješavanjem, SŽH je organizirao štrajk, do tada najveći na željeznici, koji je trajao više od mjesec dana. Ne mogavši pregovorima prekinuti štrajk te koristeći navodne propuste koje je učinio organizator štrajka, Vlada RH traži od Vrhovnog suda RH preispitivanje legalnosti štrajka i njegovu sudsku zabranu. Nakon rasprave Vrhovni sud donosi presudu da je štrajk nelegalan i da se mora prekinuti. Sindikat željezničara Hrvatske, legalist kao i uvijek, poštuje odluku suda i prekida štrajk. Nakon toga, neki članovi sindikata željni liderstva, koristeći ime SŽH te hrabreni i potpomognuti od članova Uprave HŽ – a počinju izražavati “nezadovoljstvo” i ponovno osnivaju tzv. strukovne sindikate, a sve, navodno, s ciljem bolje zaštite članstva.

Ovakva zbivanja nisu umanjila utjecaj ni ulogu SŽH na sindikalnoj sceni u HŽ – u.
Danas Sindikat željezničara Hrvatske broji oko 3000 članova u društvima HŽ-a i u izdvojenim društvima. Namjera ovog Sindikata je i dalje ista. Raditi na ujedinjenju sindikalne scene i jačanju pregovaračke snage radnika. U željezničkom sektoru treba mali broj jakih, a ne puno malih sindikata. Rascjepkana sindikalna scena slabi snagu radnika jer puno sindikata pogoduje samo poslodavcu i vođama tih malih sindikata.