Mnogi poslodavci izbjegavaju definirati mjesto rada pa tako tvrtke koje, primjerice, zapošljavaju njegovatelje, plinske montere ili prodajne predstavnike do sada nisu smatrale radnim vremenom vrijeme putovanja svojih radnika od mjesta stanovanja do prvog zakazanog posla i nakon zadnjeg zakazanog posla u radnom danu.
Presuda Europskog suda pravde mogla bi unijeti znatne promjene u načinu primjene Direktive: Dolazak na posao i odlazak s posla mogu se smatrati radnim vremenom, smatraju suci.
Kako u europskoj poslovnoj praksi, tako i u Hrvatskoj nastojanje na većoj mobilnosti i fleksibilnosti ekonomski izrabljuje radnike umjesto da im povećava motivaciju i potiče kreativnost.
Direktiva o radnom vremenu 2003/88/EC, koja je stupila na snagu 2004., postavlja minimalne zahtjeve za organizaciju radnog vremena kako bi se zdravlje i sigurnost radnika zaštitili od nepovoljnih učinaka predugog radnog vremena, neodgovarajućih stanki, neodgovarajućih dnevnih, tjednih i godišnjih odmora te od nepovoljnih učinaka noćnog ili smjenskog rada.
Hrvatska je usklađivanje s tom direktivom provela izmjenom Zakona o radu koji je stupio na snagu 2010. godine.
“Direktiva o radnom vremenu definira radno vrijeme kao razdoblje u kojem radnik radi, na raspolaganju je poslodavcu i obavlja aktivnosti ili obveze, u skladu sa zakonima odnosno praksom zemalja (članica)”, podsjećaju suci, upozoravajući da radnici bez fiksnog mjesta za rad “izvode aktivnosti ili obveze za vrijeme tih putovanja”, ističe se u presudi a citira informativni portal EUobserver.
“Ako se ta putovanja ne uzimaju u obzir (…) time se iskrivljuje taj princip i ugrožava se cilj zaštite sigurnosti i zdravlja radnika”, upozoravaju suci u Luxemburgu.
Slučaj je pred sudom pokrenuo najveći španjolski sindikat Comisiones Obreras, žaleći se na tretman takvih putovanja u tvrtki za instalaciji sigurnosnih sustava Typo Integrated Security. U Tycou smatraju da njihovi zaposlenici tijekom putovanja službenim vozilom ne rade prije prvog odnosno nakon zadnjeg zakazanog posla u radnom danu.
“Udaljenosti između kuće radnika i mjesta gdje obavljaju posao znatno variraju i katkad premašuju 100 kilmetara a za njihovo je prevaljivanje potrebno i do tri sata vožnje”, upozorili se suci.
Sud Europske unije osigurava da se tumačenje i primjena prava EU-a provode na jednak način u svim državama članicama. Putem svojih presuda i odluka tumači Direktive i uspostavlja standarde koji se primjenjuju na nacionalnoj razini i koje sva tijela državne vlasti trebaju primjenjivati pri obavljanju poslova iz svog djelokruga kako bi se utjecalo na smanjivanje broja zahtjeva protiv pojedine članice EU pred Europskim sudom.
To se u prvom redu odnosi na nacionalne sudove i sudišta koji trebaju voditi računa o sudskoj praksi Suda u vođenju postupaka i formuliranju odluka, ali i na sva ostala državna tijela koja provode postupke u kojima se odlučuje o pravima i obvezama pojedinaca te koja su dužna osigurati da politike i zakonodavstvo budu u cijelosti usklađeni s Direktivama.
Iako hrvatska sudska praksa, na žalost, govori da je moguće donošenje različitih odluka prilikom rješavanja istovjetne činjenične i pravne osnove što dovodi do pravne nesigurnosti, svi hrvatski sudovi moraju voditi računa o europskoj sudskoj praksi.
Možda će to zaustaviti i namjere nekih hrvatskih poslodavaca da sa što manjim brojem radnika pokrije sve opsežnije poslovno područje ili imaginarnu organizacijsku jedinicu.