Piše: Frenki Laušić
Mi u sindikatima smo također za sve promjene koje sustav čine efikasnijim bržim i kvalitetnijim, od državne uprave, preko zdravstva do pravosuđa. Ali nismo mi krivi što politika zadnjih 25 godina nije znala ili nije htjela provoditi prave mjere, pa se upravo zbog takvih neuspjeha sve skršilo na leđima radnika – kaže Sever
(SLOBODNA DALMACIJA) Razgovor s Krešimirom Severom, predsjednikom Nezavisnih hrvatskih sindikata, vodili smo u prostorijama Sindikata solidarnost Financijske agencije (FINA), matičnog sindikata ovog istaknutog sindikalnog čelnika, u “srcu“ Zagreba.
Kako trećinu članova NHS-a čine sindikati državnih i javnih službi naše prvo pitanje odnosilo se na početak pregovora Vlade i sindikata o sporazumu koji korisnicima državnog proračuna jamči povećanje plaće od ukupno skoro 20 posto:
– Početak je pregovora počeo dobro jer Vlada nije negirala činjenicu da je javnim i državnim službama rastom gospodarstva u dva uzastopna kvartala aktivirana odredba o povećanju osnovice za šest posto, a onda i daljnje usklađivanje plaća u javnom sektoru sa plaćama u privredi. Naša središnjica, koju čine i sindikati iz privatnih tvrtki i javnih poduzeća, sindikatima javnih i državnih službi je dala punu potporu u tim pregovorima, te ćemo im i dalje nastaviti davati snažnu podršku.
Što se tiče daljnjeg nastavka pregovora, smatram da su sindikalni lideri svojim izjavama i stavovima pokazali spremnost na kompromis, ali i da neće dopustiti da ih se ucjenjuje izjavama poput onih da nema novca u proračunu. Valjda je svima jasno da sindikalni predstavnici nisu nerazumni, ali i da moraju braniti interese svojih članova, a to je cijena rada i uvjeti rada.
– Dakle, za sada ste zadovoljni ponašanjem Vlade?
– Ne baš, rekao sam da sam zadovoljan jer su na prvom sastanku o sporazumu koji jamči povećanje plaća postupili dobro kada su priznali da javnim i državnim službama slijedi povećanje plaća, a da se o dinamici te isplate tek treba pregovarati. Međutim, početak rada Vlade, kada su sindikati u pitanju, i nije bio baš najbolji.
Naime, Vlada je odmah na početku rada u saborsku proceduru bila uputila Prijedlog zakona o uskrati povećanja plaća od četiri, osam i deset posto za radnike preko 20 godina staža u državnoj službi, iako je Ustavni sud presudio kako ta uskrata nakon dvogodišnje provedbe više ne smije biti nastavljena. Tek na inzistiranje sindikata i javnosti u Saboru je taj prijedlog zakona stavljen na čekanje i za ovu godinu su pronađena sredstva za tu namjenu, ali nije jasno važi li to i za iduće godine.
Moram kazati kako sindikati procjenjuju da sredstva potrebna za to povećanje plaća iznose oko 60 milijuna kuna godišnje, kao i da su takvi i neki drugi dodaci bili i jesu nadomjestak za premalu osnovicu plaća u javnim i državnim službama. Upravo zbog toga je bilo bitno da Vlada prizna kako se rastom gospodarstva aktiviraju odredbe o rastu osnovice, jer je potrebno uskladiti plaće u javnom sektoru sa onima u privatnim sektoru.
Plan je da se osnovica plaće početnika sa VSS spremom dovede na razinu od 95 posto prosječne plaće u privatnom sektoru. Sindikati u pregovorima s Vladom trebaju dogovoriti dinamiku tog usklađivanja. I prijedlog Državnog proračuna došao je pred socijalne partnere kao gotov, dovršen, bez prethodnih konzultacija sa njima. To sigurno nije socijalno partnerstvo.
– Razni dodaci na plaću, kao i ovi koje smo spomenuli, trebali bi biti riješeni i novim zakonima o plaćama u državnim i javnim službama koji su dio reforme javne uprave. Kako gledate na te nove zakonske prijedloge koji se najavljuju?
– Sve zavisi od toga kako će izgledati ti zakonski prijedlozi, ali i kako će se osmisliti čitava reforma javne uprave. Naime, neki dodaci na plaću se mogu uklopiti u osnovnu plaću, neki se mogu ujednačiti za sve službenike, ali neki se ne mogu “poravnati“, jer su neki poslovi u određenim službama previše specifični i teško ih je standardizirati u okviru zajedničke politike plaća. Zbog toga me strah da se napravi loš zakonski prijedlog koji će “buldožderom“ poravnati sve neravnine ne uzimajući u obzir sve specifičnosti državne i javnih službi, što će samo dodatno narušiti i blokirati sustav.
Ista bojazan vrijedi iza reformu javne uprave – svi se slažemo da javne službe i državna i lokalna administracija moraju biti efikasnije, odnosno da građani i poduzetnici moraju dobiti brži i efikasniji javni servis. Međutim, ako se sustav opet ne posloži tako da se zna tko je za što odgovoran, od čistačice do ministra, onda se nećemo pomaknuti ni za centimetar prema naprijed.
Do sada se zaposlene u javnom sektoru optuživalo da su odgovorni za neefikasnost birokracije, a za takvo stanje najmanje su bili odgovorni zaposleni u tim službama, a najviše dio rukovoditelja, politički dužnosnici i loši administrativni procesi. Dakle, potrebno je za svaku pojedinu reformsku mjeru znati čime će ona rezultirati, koliko će se nepotrebnih administrativnih postupaka ukinuti, koliko će se novaca uštedjeti i tko će biti odgovoran za svaku stubu u svakom postupku. Tek tada će reforma javne i lokalne uprave imati smisla.
– Zakonom o plaćama se predviđa i uvođenje fiksnog i varijabilnog dijela plaće. Smatrate li da fiksni dio plaće mora biti na razini sadašnje osnovne plaće ili da se fiksni dio mora smanjit za par postotaka, kako bi se varijabilnim dijelom plaće radnike moglo stimulirati za bolji rad, i preko sadašnjeg fiksnog iznosa plaće?
– Smatram da fiksna plaća mora ostati na razini osnovne plaće, a varijabilni dio mora biti iznad tog fiksnog dijela. Pa će biti “oštećen“ svatko tko neće dobiti dio tog varijabilnog dijela plaće. U osnovnu se plaću ne smije zadirati.
– Ali time se automatski povećava masa plaća. Pretpostavljam da će i sporazum koji jamči povećanje osnovice sindikatima biti jako oružje u pregovorima oko budućeg zakona o plaćama?
– Siguran sam da će moje kolege i te kako znati pregovarati i braniti prava svojih članova u tom procesu.
– Što kažete na prijedloge koji se najavljuju iz Vlade, a prema kojima bi za dobar dio službenika u državnoj upravi ubuduće vrijedio Zakon o radu, a ne poseban zakon kao do sada?
– Smatram da oni koji to predlažu ne poznaju dovoljno taj sustav i ne uzimaju u obzir ouno njegovih posebnosti, primjerice, da bi se Zakonom o radu, odnosno ugovorom o radu onemogućavala mogućnost premještanja službenika na druga radna mjesta, a što je nužno potrebno za efikasno funkcioniranje sustava. Ima još cijeli niz takvih primjera.
– Ipak, čini se da je glavna namjera te promjene “izbacivanje“ službeničkih sudova iz sustava, jer su oni gotovo redovno onemogućavali izricanje određenih mjera prema službenicima, pa se u sustavu za te sudove udomaćio naziv “socijalni sudovi“?
– Ni sa tim se ne slažem, jer je većina tih “disciplinskih“ mjera pala zbog proceduralnih grešaka koje su ranije napravljene u postupku, a ne zbog naklonosti Službeničkih sudova prema zaposlenicima. To je još jedan razlog da se politika prilikom reforme javne uprave i izrade novih zakonskih prijedloga konzultira sa sindikatima, jer sindikati vrlo dobro poznaju sustav, do svakog zareza.
Ponavljam, do sada se pokazalo da je “buldožder-politika“ donosila mnogo više štete nego koristi, u materijalnom i funkcionalnom smislu i uvijek se sve moralo vraćati na početak uz izgubljeno dragocjeno vrijeme i novac.
Mi u sindikatima smo također za sve promjene koje sustav čine efikasnijim bržim i kvalitetnijim, od državne uprave, preko zdravstva do pravosuđa. Ali nismo mi krivi što politika zadnjih 25 godina nije znala ili nije htjela provoditi prave mjere, pa se upravo zbog takvih neuspjeha sve skršilo na leđima radnika.
Nažalost, upravo ta činjenica da smo kao društvo katastrofalno podbacili u kreiranju kvalitetnih i efikasnih institucija,od javne uprave i zdravstva do pravosuđa, dovela je do toga da međunarodnu gospodarsku konkurentnost politika kratkotrajno povećava samo daljnjom fleksibilizacijom Zakona o radu i smanjivanjem ili stagnacijom plaća. A mi sindikati to ne možemo dopustiti, ne može se 25 godina loše državne politike prelamati samo preko leđa radnika, u javnom i privatnom sektoru.
– A kako drukčije kratkoročno povećati nacionalnu konkurentnost, jer će reforme i ako se provedu dati rezultate tek za nekoliko godina, a mi nekako u međuvremenu moramo privlačiti investicije?
– Ali iskustva pokazuju da izmjene Zakona o radu od prije par godina, pa i ove iz 2014. godine nisu dale željene rezultate, odnosno da se investicije nisu zbog toga povećale, niti su se otvarala nova radna mjesta, niti se zaustavilo iseljavanje mladih. A sindikalni kolege iz Njemačke nas upozoravaju da se kod njih pokazalo prevarom legaliziranje prekarijanskih modela poslovanja, jer se broj radnih mjesta nije povećao, nego samo broj zaposlenih.
Naime, poslodavci su jednostavno jedno radno mjesto podijelili na dva ili više zaposlenika koji rade samo dio radnog vremena. Zbog toga je slika koju Njemačka šalje o povećanju broju zaposlenih jednostavno površna i lažna: liberalizacijom radnog zakonodavstva se nije povećao broj radnih mjesta nego broj zaposlenih,a povećao se broj potplaćenih radnika koji mjesečno ne zarađuju niti za pokriće osnovnih životnih troškova.
– Kako vi ocjenjujete Vladu u odnosu na njeno dosadašnje djelovanje?
– Moram kazati kako sam očekivao više i da sam razočaran. Dapače, kako putujem tramvajem na posao i idem pješice po gradu, a i kao sindikalni čelnik sam u stalnom kontaktu s kolegama i članovima sindikata, čujem svakodnevne priče građana i mogu reći kako su ljudi sve više ogorčeni na ovu vlast, jer se više bave sami sobom, kadroviranjem i hvatanjem pozicija nego li izradom i provedbom konkretnih politika. Previše svojeg prljavog rublja javno peru.
Vidljivi su sukobi i nezadovljstva u samom HDZ-u, u Domoljubnoj koaliciji, pa onda između Domoljubne koalicije i Mosta i stoga nije jasno kako će tako razjedinjeni moći provoditi sve politike o kojima smo pričali. Uz sve to, sve su veće naznake njihove “sklonosti“ bezuvjetno i bezrezervno prihvaćati prijedloge i modele koji dolaze od strane Europske komisije, a koji su se u mnogome minulih godina krize pokazali promašenima i krivima.
Stoga nisam baš optimist, ali sindikati neće dopustiti, kao što sam rekao, da se opet ponovi priča prema kojoj, “ako ne uspije ni jedna druga reforma, uvijek možemo smanjiti prava i plaće zaposlenih”. To ne smije i neće prolaziti.
Krupni kapital diktira EU komisiji
– Nažalost, Europska komisija je postala ispostava krupnog kapitala i odustala je od socijalnih standarda i vrijednosti koji su upisani u osnovne dokumente Europske unije. Pod izlikom održavanja konkurentnosti u odnosu na globalizirani svijet i ekonomske bitke sa Kinom, Bangladešom, Indijom i Afrikom udara se na socijalnu državu i traži se liberalizacija javnih servisa, zdravstva, obrazovanja i prirodnih resursa, poput šuma i vode.
Međutim, europske i svjetske sindikalne federacije su spremne braniti te socijalne i javne granice, do kojih ekonomska liberalizacija može ići pa tako i hrvatske sindikalne središnjice kao dio međunarodnog sindikalnog pokreta.
Nadalje, Europska komisija mora biti više pod nadzorom Europskog parlamenta nego do sada, jer ne smijemo odustati od parlamentarno-demokratskih načina odlučivanja. Odluke u demokracijama donose demokratski izabrani predstavnici građana, a ne u njihovo ime tehnokrati bez demokratske legitimacije.